يقبرني
02.12.2017.

Mrzim što plačem kad sam ljuta

Ono kad se dogovorimo da izlazimo u nedjelju, bez buke u komunikacijskom kanalu, i jednoglasno se složimo da idemo IAKO JE NEDJELJA, i onda mi kažeš da ti ne bi JER JE NEDJELJA. MARŠ. I to noć prije. I to kad se ja javim da potvrdim. I to mi kažeš da bi ti radije u petak ili subotu. KOJI PETAK ILI SUBOTU?

MARŠ!

Ono kad te lančano tri stvari povrijede, iznerviraju i naljute, tim redoslijedom, i sve dođu od najbližih. Kad kažem najbližih, mislim najbližih. Na prijatelje na baterije i otkazane kafe sam navikla, i koliko god im se radovala više me ne dotiču toliko. Ali kada ti roditelji ne vjeruju, kad sa bratom ne možeš disati isti zrak, kad te ti ljudi uporno vade iz cipela i dovode do suza... voljela bih da mi neko kaže preboli li se to ikad. Hoću li ikad prihvatiti to što me ne prihvataju. Što se uporno ograđuju dobrim namjerama a ne shvataju da će moja na kraju biti zadnja šta god oni o tome mislili, jer je ovaj život moj i samo ja ću morati živjeti sa sobom dok ne umrem.

Zašto moramo proći kroz trnje i kamenje samo da bi došli do istog ishoda.

Stvarno mrzim što plačem kad sam ljuta. Zbog tog sam milion puta ispala slaba i moja riječ se nije shvatila ozbiljno. Mrzim što sam ih navikla na onu popustljivu djevojčicu koja po defaultu odobravajuće klima glavom. Mrzim što sam zbog tog sebe uvjerila da sam nesposobna i što na svakoj raskrsnici automatski gledam oko sebe, da mi neko kaže kuda ću.

Ja se zbog njih ponovo učim hodati. Samu sebe bodriti i voditi. Vjerovati u sebe iako sve iz mene vrišti da ne smijem i da nemam pojma šta radim.

Ja ovo moram.


Stariji postovi